"U našoj zemlji malo je mostova koji se ljepotom linija i
maštovitošcu oblika mogu s njim uporediti. Višegradska cuprija na Drini je
mnogo veca i za ekonomsku istoriju znatno znacajnija, cuveni most na Neretvi u Mostaru
vidno je smjeliji u konstrukcijii kao duga vitak, ali je trebinjski skladniji, bogatiji po
oblicima, slikovitiji. |
|
Sa jedne razglednice iz '50-ih godina - vidne su posljedice od suludog cetnickog miniranja krajem II svjetskog rata- lijevi luk je bio nadomješten betonom |
|
Prema arhivskim dokumentima, most preko rijeke Trebišnjice, jedini u to vrijeme, izgradjen je u drugoj polovini XVI vijeka, 1573-74 godine kao zaduzbina velikog vezira Mehmed-paše Sokolovica. Krajem XVII vijeka dobio je ime Arslanagica Most. Njegova vaznost je bila u tome da je bio na jedinoj putnoj vezi Bosne za Novi, gdje se išlo trgovati so, te mu je vaznost bila ogromna. 1687. godine Novi je zauzet od strane Mletaka, te su se Turci povukli, a imucniji i ugledniji muslimani dobili su posjede u trebinjskom kraju. Jedan od njih zvao se Arslan-aga i dobio je baš Most na upravu i naplacivanje dazbina. Arslan-aga je sagradio sebi kucu u blizini mosta, te se tako i most i selo prozvalo po njemu. Izgradnjom puta za Dubrovnik ekonomski znacaj mosta skroz je opao, tako da više nije predstavljao neki izvor koristi. Prvo teze oštecenje na mostu dogodilo se 1944. godine, kada su se vodile borbe za oslobadjanje Trebinja. Cetnici su u panicnom bijegu minirali lijevi veliki luk mosta kako bi zaustavili napredovanje partizana, dok je puno mladji, zeljeznicki most (u pozadini na slici) imao dosta srece - napunjen ekslpozivom koji je zatajio ostao je neoštecen. Sljedece "ranjavanje" Most dozivljava 1965. godine kada je, usljed izgradnje hidroenergetskog sistema i volje tadašnjih komunistickih lokalnih mocnika (Srba) potopljen. Na inicijativu Zavoda za zaštitu spomenika 1966. most je izvadjen iz vode, i njegovo ogromno kamenje stajalo je na Gorickom polju nekoliko godina, izlozeno nevidjenoj kradji od novodošlih mještana koji su nemilosrdno ugradjivali kamenje u temelje svojih kuca. Konacno 1972. godine, ipak, most je ponovo stajao uspravno, izgradjen je u roku od oko 2 godine na lokaciji izmedju naselja Gradina i Police i tako se opet ukljucio u sluzbu covjeka, i kao spomenik kulture ostao i ostace da nijemo svjedoci o prohujalom vremenu. |
|
|
|
| "Nova epoha", ili da je nazovem još jedna sramna epoha za Arslanagica Most došla je sa agresijom na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, da bi kulminirala godinu dana kasnije. Ovog puta cetnici su imali namjeru biti nemilosrdniji negoli u onom tamo ratu, jer su nekoliko dana drzali kamion pun eksploziva u blizini mosta, u namjeri da unište i posljednji trag "pustog" turskog (sve dzamije, te Begova kuca su vec bile sravnjene sa zemljom). Netko se u zadnji cas dosjetio da su, navodno, Arslanagici postali od Perovica iz Crne Gore, te da bi mostu trebalo promjeniti ime. Aferim! Starina od oko 420 godina, te kao najstariji iz familije Arslanagica, bio je izgleda pretezak da bi ga se uputilo prema Crnoj Gori, Plavu i Rozaju, a odatle u daleki svijet (mogu zamisliti Švede kako bi se kastigali da su me vidjeli zajedno sa njim kako silazim sa broda u Ystad-u), te su mu na brzinu ocitali ocenaš i "prekrstili" ga. Neka bude samo po onoj kako je neko rekao: "Zovi me kako hoceš, samo me ne udaraj!" - Jer, ostao je dio naše istorije, korijen našeg bitisanja na onim kamenitim prostorima da ceka da mu se vratimo i da mu se ponovo iz blizine divimo... |
