Pokušavamo da pjevamo, ali glasovi nikako da nam se sloze. Ne pjevamo od srca. Pokušavamo da se smijemo. Ponekad nam to i uspije, a onda, opet, prekid... Zbog kiše nam se cini da autobus ide sporo. U Jablanici i Konjicu pridruzuju nam se naši Trebinjci koji su tamo našli utocište. Ulazimo u Mostar, kiša pada  kako samo zna u Hercegovini. Pridruzuju nam se efendija Šefik, predratni imam u Trebinju, i još nekoliko naših sugradjana. Napetost se, koja je bila malo popustila, opet, pojacava pri pogledu na srušeni Mostar. I, opet je svako sa svojim mislima. Kako se priblizavamo cilju, autobus kao da ubrzava.
Vec smo u Stocu, gdje nas preuzima SFOR, dva oklopna vozila, rekoše da su to vojnici Španskog bataljona. Oni ce nas pratiti do Trebinja i natrag. Pogled ne moze da se odvoji od onoga što vidimo. Nekada lijepi gradic na Bregavi, kojeg sam posebno voljela, djeluje prazno. Promakne tek po neki prolaznik, a ostaci predivnog hotela na Bregavi odaju utisak napuštenosti. Priblizavamo se granici sa srpskim entitetom na Zegulji. Prolazimo pored reda kamiona sa jedne i druge strane gdje se trguje stokom. Poneko nam mahne. Na granici nas preuzima policija RS, IPTF, a i vojnici SFOR-a ostaju sa nama. Kao prevodilac je pred nas došao naš sugradjanin Brano Tešanovic. Rekoš nam da nema fotografisanja, da sklonimo foto-aparate.
Polako se priblizavamo cilju. Prolazimo Ljubinje, vidimo ga izdaleka. I ono djeluje pusto. Preostaje nam dio kroz Popovo polje. Prije mi je ovo bio najdosadniji dio puta, a sada je i ovo polje lijepo, i cini mi se da ga prebrzo prelazimo.
Kiša ne prestaje. Mnogi govore da ce stati kad stignemo u naš grad.

Miris Trebinja se vec osjeca u zraku. Ulazimo u Mostace, tu su prvi mezari koje cemo posjetiti. Tu je naš prvi izlazak. Docekuje nas Trebinjac Boro Vuleševic. Medju nama ima bliskih prijatelja, pa se nizu zagrljaji i pozdravljanja. Ima i suza, jer je Borova majka cuvala našu Merimu kad je bila djevojcica. Kiša prestaje. Krecemo prema mezarima. Taj prostor "pokrili" su policajci RS i vojnici SFOR-a. Nelagodno nam je, imamo osjecaj da prate svaki naš korak. Medju policajcima ima poznatih. Oni me pozdravljaju klimanjem glave, neki kazu poneku rijec. Ef. Šefik je na celu. Idemo šutke, uzdignute glave, suznih ociju. Pronalazimo mezare svojih roditelja, od kojih su neki ostali zivi iza našeg masovnog egzodusa, a pomrli su u medjuvremenu, i sada im najblizi dolaze prvi put. Bar po cvijet bismo da stavimo i na mezare rodjaka i prijatelja. Usred te tišine ef. Šefik cistim i zvonkim glasom zapocinje ucenje Fatihe. Nismo se mogli duze zadrzavati, jer vrijeme tece. U koloni se polako vracamo u autobus.

Zapušteni mezari

Vec smo u Zasadu. Docekuje nas vodenicko kolo na Trebišnjici. Svih ovih godina sam ga bezbroj puta sanjala. Sada ga gledam. I ne vjerujem. Mezari gdje smo se uputili su daleko. Kracim putem kroz naselje nam ne dozvoljavaju. Kiša je, srecom, stala. Kroz polje djeteline, prošarane znanim poljskim cvijecem, koje opija dušu idemo ka nišanima. Suze same idu. Oko mene je sve ono što mi je svih ovih godina nedostajalo. Iako mi se blato lijepi za cipele, idem uzdignute glave. Vec nas docekuju ljudi pred kucama. Poneko se javlja stidljivo, a okolo mezara, u baštama, neki drugi ljudi rade, neka druga djeca se dovikuju. Poneka provokacija. Ovo mezarje izgleda zapuštenije, zaraslo, mnoga obiljezjaviš ne postoje... Moj prijatelj Sutko Kapic, pronalazi ocev mezar samo po sjecanju. Polozio je cvijece. .. Opet glas Ef. Šefika. I naša molitva u tišini, koja nadjacava dovikivanje djece, koja ce jednom biti odrasli ljudi i vjerovatno se stidjeti što nisu imala poštovanja prema mrtvima. Polako se vracamo,  a stari Trebinjac iz Zasada zuri kroz polje u nadi da vidi nekoga od starih komšija. Opet suze, radost susreta i tuga zbog svih ovih godina.  Tuzni pogledi su upereni ka rodnim kucama, u kojima sada zive neki drugi ljudi. Neki su uspjeli doci do njih i popricati sa njihovim novim stanarima. Emocije su prevladale. Suviše je uzbudjenja za samo jedan dan.
Vrijeme nevjerovatno brzo tece. Kasnimo. Trebalo da smo vec u restoranu "Gradina", gdje nam je dozvoljeno da se vidimo sa prijateljima. Sada su na redu mezari u Pridvorcima. Prolazimo pored kasarne, pa pored parka, nekad najljepšeg, sada je to buvlja pijaca. Malo je svijeta na ulici. Još manje poznatih. Idemo pored Platana, Njegoševog spomenika, zidina Starog grada, preko Starog mosta i desno, obalom Trebišnjice. Grad je promijenio izgled. Djeluje zapušteno, pored nekig divnih kuca ima puno nekakvih dogradjenih objekata.
Vec prelazimo u Otok, najljepši dio grada. Za mene. Kuce se nizu. Mnogi prepoznaju svoju, dizu se sa sjedišta ne bi li je bolje vidjeli. Seno Arslanagic gleda svoju kucu, teško mu je i to iskazuje ljutnjom na one koji su u njoj.
Ulazimo u mezare u Pridvorcima, koji su zapušteniji nego smo ocekivali. Nikad vecu dracu nisam vidjela. Mnogim mezarima ne moze se ni prici. Po povratku pridruzuju nam se komšije iz Pridvoraca. Ponovo suze, ali se osjeca olakšanje kad pridju ljudi sa kojima smo zivot proveli. I opet je neko uspio doci do svoje kuce, vidjeti je, popricati sa komšijama. Polako nestaje nelagoda od pogleda policajaca. Na njih ne obracamo paznju. Idemo na mezare u Dzivaru. Tamo su vec prijatelji koji nisu imali strpljenja cekati na Gradini. Vrijeme izmice. Još su nam ostali mezari u Gorici, a kiša nam je pravi saveznik, pada samo kada smo u autobusu.
Sad meni predstoji najtezi dio putovanja. Smoci snage i obici ocev mezar. Prilicno je zapušten, zarastao, a bijeli mramorni ram dobio je smedju boju. Ali, na bašluku je netaknuto ime i prezime, a malo nize natpis: Mezar podizu supruga i djeca. Pred njegovim mezarom se zaklinjem u sebi da cu, ako dozivim da se vratim u Trebinje, prenijeti i posmrtne ostatke majke koja je umrla u izbjeglištvu, u Dubrovniku.

Stari prijatelji

Tamo nas, opet, cekaju prijatelji. I opet zagrljaji, suze. Ne znam s kim prije da se pozdravim. Zagrljaji su dugi, nikako da se odvojimo. A iz grla ni glasa. Trebinje je bilo moje utocište, moj dom, dom mojih roditelja, gdje smo se svi okupljali, i gdje su nam dolazili prijatelji. svega toga više nema, sad praznike i bajrame docekujem po tudjim stanovima i kucama, a osjecaj praznine u nekad punoj duši mišta mi ne moze popuniti.
Vojnici SFOR-a nas upozoravaju na to da kasnimo, ali se mi ne obaziremo. Svi brzo pricamo, a moj pogled luta trazeci drage prijateljice koje su mi najviše pomogle da prije pet godina sa starom majkom izadjem iz Trebinja. Ugledah jednu od njih. Trcala je prema nama sa svojom malom Majom. Imala je cetiri mjeseca kada sam napustila Trebinje. Opet dugi zagrljaj, suze. Sada mala Maja ima gotovo šest godina, vuce mamu i pita: "Mama, je li ovo teta Ika?"
Drzimo se za ruke do polaska autobusa, a vrijeme neumitno klizi. Grupa koja je došla da nas vidi stalno se povecavala. Autobus, ipak, krece. Mašu nam, dovikuju zelje da se što prije vratimo, a da, do konacnog povratka, dolazimo cešce. Vracamo sekroz centar, prolazimo mojom ulicom, svi pokazuju na moje prozore. Eto, vidjela sam svoju ulicu. Sve ove godine je sanjam. Raspolozenje u autobusu je mnogo bolje. Opušteniji smo, prepricavamo utiske, neko je i prebucan. Meni bi odgovarala tišina, da u miru sredjujem utiske, a osjecam i umor. U ponoc stizemo u Sarajevo. Još nikada nije dozivio nešto slicno, govori naš vozac koji je i prije vozio izbjeglice u posjete njihovim gradovima.
...
Ovo pišem dva dana po povratku. Trebalo mi je vremena da sredim svoje emocije. Bila sam u Trebinju. I znam. Tamo je naše mjesto, naš dom, tamo su naši najmiliji po mezarima. Njih ne smijemo napustiti. Ja znam: nakon ovog rastanka sa Trebinjem ovo malo moje duše ostalo je tamo.

                                                                                                                                                    ZAJEDNICA/april 1998.