| Kada covjek pokuša da sagleda razmjere ratne
katastrofe u Bosni i Hercegovini osjeti se, bar u prvi mah, bespomocnim. Sumnjam da su oni
koji su projektovali ovo zlo bili kadri da ga sagledaju u cjelini. Ali, kada se covjek,
taj kosmos u malom, pretvori u broj, statisticku cifru decenijama usmjeravane mrznje na
mitskoj matrici, sve ostalo pretvara se u golu egzekuciju. Njemacki fašizam je
egzekuciju pretvorio u industriju, a srpski fašizam je, na našu nesrecu, u nju
unio toliko bolesene mašte da se od nje ledi krv u zilama, a mozak zastaje nemocan da
shvati. Ovaj, pomalo pretenciozni uvod imao je namjeru samo da opiše i moju vlastitu nemoc da se dokuce razmjere, ne ukupne bosanske kataklizme, nego i one mog rodnog Trebinja. Oni upuceniji znaju kako je došlo do nje. Zbog onong dijela bošnjackog naroda koji trebinjcima stavlja hipoteku grijeha za "sudjelovanje u agresiji bivše JNA na Dubrovnik" da se podsjetimo na hronologiju dogadjaja, bez namjera da se umanji naš udio u kolektivnom nedostatku nacionalnog i vjerskog identiteta Bošnjaka, gdje se kriju glavni razlozi nepripremljenosti za rat kao i velicina stradanja bošnjackog naroda. Trebinje je bio prvi otvoreni logor za Bošnjake i Hrvate u BiH, jer su i jedni i drugi masovno mobilizirani u rezervni sastav bivše JNA još u julu i avgustu 1991. U "rezervi" su docekali napad na Dubrovnik (1. oktobra 1991) koji je izveden sa teritorije opcine Trebinje, dakle R BiH. Mnogi ce se sjetiti trebinjskih muhadzira u Sarajevu, u oktobru '91, a to su i prvi muhadziri u BiH. Bili su smješteni u hotelu "Terme" na Ilidzi, odakle su, nakon nekoliko mjeseci, dobili otkaz, a mnogi se vratili u vucju jazbinu. To je bila ocigledna potvrda naše nesposobnosti da se preduprijedi ono što se "iza brda valja". Na Referendumu za suverenu i samostalnu BiH trebinjski Bošnjaci glasaju "ZA" skoro stopostotno, iako je i sam izlazak na Referendum predstavljao cin gradjanske hrabrosti i, svakako, opredijeljenosti za nezavisnu drzavu. Poslije dolazi do drugog i treceg vala prisilnih mobilizacija trebinjskih Bošnjaka. Hvatani su po ulicama, izvodjeni iz kuca i stanova i odvodjeni u Juzni logor gdje su bili na brzinu uniformirani, a zatim slani na ratište kao topovsko meso. Vještiji su se skrivali po poljima, štalama, tavanima... Neki su uspjeli pobjeci iz Trebinja, mnogi dezertirali iz bivše JNA, ali se svi nisu mogli skloniti. Istovremeno, njihove porodice su taoci. Putevi iz Trebinja prema Bosni bili su zatvoreni i strogo kontrolirani. Oni koji su pruzili otpor bivali su pretuceni, a mnogi su ostali dozivotni invalidi. A oni koji su imali srecu da ih ne nadju, provodeci po podrumima i tavanima po godinu i više dana dozivjeli su traume o kojima bi se romani mogli napisati. Istine radi, bilo je nekolicina Bošnjaka koji su se dobrovoljno prikljucili cetnicima, jednokratno su upotrijebljeni, a zatim odbaceni. Za "informativne razgovore" bili su pripremljeni prostori samackog hotela GP "Neimarstvo", a za logor je odredjeno lovište muflona u kamenjaru blizu sela Zagora. Zbog odluke da se izvrši "humano etnicko preseljenje", ovi se kazamati, na srecu, nisu aktivirali. Koliko je humano to etnicko preseljenje svjedoce cinjenice o 16 zvjerski likvidiranih Trebinjaca, nekoliko desetina trajnih invalida, oteta i opljackana imovina, silovanja i bestijalna maltretiranja. Paljevina bisera orijentalne stambene arhitekture Begove kuce, zatim Osman-pašine dzamije, najvece dzamije u Hercegovini, i svih drugih prepoznatljivih islamskih objekata. U januaru i februaru 1993. desio se masovni egzodus Trebinjaca koji su deportirani u Crnu Goru. Imali su na raspolaganju nekoliko minuta da se izvuku bez igdje icega. Izbor se sveo na : smrt, pokrštavanje ili progonstvo. Ogromna vecina izabrala je ovo posljednje. Iz Crne Gore odlazili su u "bijeli svijet" poslije dozivljenih ponizenja, maltretiranja i pljackanja. Ta su putešestvija trajala danima i nocima, sa malodobnom djecom, starim i bolesnim... jedini svijetli trenutak koji su dozivjeli bilo je bratsko gostoprimstvo bošnjackog naroda Sandzaka, na cemu im se, i ovom prilikom toplo zahvaljujemo. Gdje su Trebinjci danas? Kako zive? Šta rade? U BiH, od skoro 6000 Bošnjaka, sada ima manje od 200. U Sarajevu stotinjak, na slobodnoj teritoriji pedesetak i pedesetak nesretnika u Trebinju, pokrštenih ili ostavljenih da truhnu u kucnom pritvoru, u vjecnom strahu za goli zivot. Oko 150 ih je ostalo u crnogorskim opcinama Rozaje, Plav, Gusinje, mahom starijih i bolesnih osoba, bez nade da im se moze pomoci. Ostali su rasuti u 25 zemalja svijeta, najviš u Danskoj, zatim u Švedskoj, Nejamckoj, Turskoj itd. Ratno predsjedništvo opcine Trebinje vodi kompjutersku evidenciju i dosad je prikupilo podatke za više od 60 posto muhadzira. Njihova situacija je vrlo raznolika u ovisnosti od zemlje-domacina, a ima i razlika i unutar jedne zemlje i to u pogledu statusa, smještaja, ishrane itd. Npr. u Danskoj su svi u kolektivnim smještajima. Nemaju "nekih prava" a ni obaveza. Nedavno izglasanim zakonom o izbjeglicama u Danskom parlamentu, kojim se omogucava dobijanje azila, situacija ce se iz temelja izmijeniti. U Švedskoj su u boljem polozaju, u individualnom smještaju, ali rasuti diljem zemlje. Trebinjci su u Danskoj (vidljivo sa karte) smješteni u 23 kampa (podaci nisu konacni). Višeclane porodice su smještene u jednoj sobi, sa zajednickom kuhinjom i vešerajem, a hrana se individualno sprema. Od novcane pomoci koju dobijaju nešto se moze i uštedjeti i poslati svojima, u Bosnu. Uvijek nas iznova fascinira cinjenica da veliki dio nas, u Bosni, od pomoci koju nam šalju naš muhadziri. Kao da nas uzvišeni Bog uci kako da se pomazemo i okrecemo jedni drugima i da covjek na onaj svijet nece ponijeti ništa osim djela koja je na ovom svijetu uradio. Razmišljanja Trebinjaca o povratku u zavicaj vrlo su neujednacena. Kod mnogih je ta zelja jako izrazena, drugi nece ni da je evidentiraju, jer misle da se Trebinje nikad nece osloboditi od cetnika, treci bi se vratili i mijenjali imanje za Mostar ili Sarajevo, cetvrti misle da je isto biti muhadzir u Danskoj ili u BiH, itd. Poznato je da se javno mnijenje formira, oblikuje, pa se ova razmišljanja, prije svega, mogu razumjeti kao nedostatak bilo kakvog ozbiljnijeg, organiziranog i osmišljenog rada s izbjeglickom populacijom. A zvona zvone na uzbunu... Mislim da i naša vlast konacno postaje svjesna tezine problema i poduzima odredjene korake. Ovom problemu treba prici trezveno, hladne glave i bez viška emocija koje, ovdje u Bosni, ponekad izbiju poput erupcije. Ako izgubimo Trebinje i Trebinjce, izgubit cemo mnogo. Jer, malo je tako kvalitetnih genetskih bazena kao što je taj. Mozda necemo izgubiti dobre ratnike i vojnike, ali sigurno vrsne neimare, naucnike, profesore, ljekare, kluturne poslenike i umjetnike, ljude koji zasigurno vole Bosnu i koji su znacajno obiljezavali njenu dugu povijest. I još ce, ako Bog da. Suocivši se sa ovim golemim problemom; nedostatkom naroda u BiH i perspektivom njegovog trajnog gubitka, Ratno predsjedništvo opcine Trebinje poduzelo je niz aktivnosti kako bi se odrzao visok nivo svijesti o neohodnosti povratka u zavicaj, te reanimaciji i ucvršcivanju veza naših muhadzira s maticom - R BiH. Uspostavljene su veze i stalni kontakti, data su im okvirna uputstva i programi rada i zatrazeno od njih da se organiziraju na zavicajnoj osnovi, a kasnije i na opcebosanskoj. Ciljevi su jasni: ocuvanje nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta i odbrana od asimilacije, humanitarna pomoc Bosni i Bošnjacima, formiranje registra izbjeglica, biljezenje ratnih dogadjaja, kako bi se otrgli od zaborava, borba protiv neprijateljske propagande itd. Taj je rad dao vec vidne resultate. Naši ljudi uradili bi mnogo više kad bi postojao osmišljen koncept, odnosno politika na drzavnoj razini kako i šta raditi. |
| ... | Nazad | Home |