Pet godina i nešto više...

Kako ovo vrijeme prolazi! I brzo i sporo! Brzo kad se pogledam u ogledalo pa vidim skoro 100 kg obraslih u prorijedjenu i prošaranu kosu i bradu, a klinjo sa strane stalno nešto zanovjeta. Sporo ide nekako jer se stare misli neprestano vrte u mojoj "napukloj" tintari. Sjecam se onog 12. marta '93, u noci izmedju petka na subotu, kada sam spakovao nešto krpica i sitnica, da bi s jutrom, 13-og, u subotu autobusom za Nikšic. Pa onda cijeli mjesec dana pred Trebinjem, u koje više nisam mogao (a mirisalo je tako bolno na njega), sa mislima: Kuda? Opet je bio 13-i kada sam krenuo na put. Ovog puta april, i noc u vozu od Podgorice do Beograda. Bilo je još trebinjaca u kupeu. Svi su kao spavali, a na jedno oko provirivali, da bi skocili na noge kada sam uzviknuo: "Štrpci!". Iako je voz tutnjao nesmanjenom brzinom srce je zaigralo. Sjetih se našeg trebinjca Halila Zubcevica, i sudbine da ga na tom mjestu mrski dušmani izvedu iz voza i sa još nekolicinom odvedu bez traga i glasa. Put se dalje nastavio preko Beograda, Rumunije, Ukrajine, Poljske, da bi se brodom prebacio na jug Švedske, u grad Ystad. Sutradan, 20. aprila osvanuo sam, nakon 20 sati voznje autobusom, skoro na samom sjeveru zemlje i zemaljske kugle, u gradu Luleå, gdje je još uvjek vladalo "ledeno doba"...

... Prošle su pune 4 godine od tih dana, i 5-a se blizi, a u glavi tutnji nesmanjenim zarom, neprestaje onaj ratni doboš kojeg sam zacuo još onog 1. oktobra 1992, negdje oko 7 sati izjutra od pravca Dubrovnika i Konavla. A uskoro ce i punih 6 godina od sramne izdaje i agresije na Bosnu i Hercegovinu. Za njom je ostalo preko 200000 zrtava, preko 200000 ugašenih zivota, i nebrojeno više nasilno poremecenih snova u duši napacenog bosanskog naroda...

...I baš se nešto pitam da li je netko medju sve ove zrtve agresije svrstao i jedno ime, ime na koje ja nikad ne mogu da prestanem misliti: SRDJAN ALEKSIC... i danas se navršava punih pet godina kako je zauvjek sklopio svoje oci, otkako je utihnuo nemirni duh koji je pokušao rastjerati prašinu i trulez u duši trebinjskoj koju je nanio okrutni rat. Volio je svoj grad cijelim svojim bicem i nije se mogao pomiriti da mu po duši ceprkaju. Zato je i završio kako je završio: na njegovim ulicama braneci ga od nemani i cudovišta koja su mu prijetila...

...Zavidim mu, jer je utihnuo baš u jeku borbe za svoj grad, umro je u ljubavi sa njim. Dok ja, negdje daleko, srcem sve punijim mrznje i prezira prema tome gradu, kojem nisam dao koliko sam mogao, zelio, maštao... ili je baš tacna ona: "Tanka je linija što spaja i razdvaja...", pa ga baš sad, na ovaj nacin, neznajuci, još više volim i da mu se još više predajem, svim svojim srcem, placem nad sudbinom njegovom. Ma gdje bio, kud god hodio i prolazio, ostaje pri srcu i duši samo jedno Trebinje, jedno jedino mjesto na kugli zemaljskoj koje bi moglo okupiti još preko 6000 srodnih duša koje lutaju bijelim svijetom, jedno jedino mjesto u kojemu se nalaze Arslanagica Most i 16 stoljetnih platana, jedno jedino Trebinje u kome je nekoc Osman-paša Resulbegovic sazidao dvije dzamije i Begovu kucu - Jedno i jedino Trebinje u kome je nekad i SRDJAN RADOV ALEKSIC rekao NE bijedi, ocaju i tami...

Bilo kako bilo, pisale se istorije i hronike po zeljama mocnika ili ne, jedno nitko nece moci prepraviti ili iskriviti, a to je da su Srdjan i Njegovo djelo daleko nadrasli ovozemaljsko Trebinje, i da su jedino vrijedno što se moze spominjati kada se o Trebinju u sadašnjem vremenu zbori.