Još jedan januar, još jedna prohujala godina, osma po redu. Ne, ne zaboravljam! Ne smijem, a i neću! A i kako bi?! 1993. godine prošlog milenijuma i prošlog stoljeća ili vijeka, kada se mrak, golemi mrak već odavno bio nadvio nad cijelom nam domovinom, sijevnula je munja ludila i zla, i udarila po sred Trebinja, tamo gdje su ljudske niti najtanje. U nekoliko tih varvarskih bljeskova nestalo je nekoliko predivnih građevina koje su bile simbol, kako Grada tako i jednog cijelog naroda u tom gradu.      No, i pored tog zla, tog opakog mračnjaštva, upalilo se i jedno žarko, sunčano žarko svijetlo ponad Trebinja, grada našeg:      Srđan Radov Aleksić je svojim životom, samo svojim golim, golcatim životom, uspio upaliti baklju koja je nadjačala tamu.      Da, USPIO JE!!! Koliko god se to onim neukim činilo nestvarno i nemoguće, nadjačao ih je Srđan, sam-samcat, ali ispravan i gord, čist kao suza, i u momentu kada su mu čizme i kundaci otvarali rane neprebolne. Njegova krv ostala je čista, potpuno čista, i onda kada je potekla ulicama Grada, našeg Grada, valjda samo zato da bi taj grad ostavila živim, da bude kao u onoj Čičkovoj pjesmi da "poslije svakog umiranja rođenje kliče". Da, RODILO SE! Sada je OSAM godina staro, a sve je škole prošlo i izučilo. VJEČNOST se zove! Nikako drugačije! Ne može joj niko ništa, vjerujte!      Dok živimo mi kojima ju je Srđan ukazao, dok žive naša sjećanja, dok živi narod TREBINJSKI!           Januar 2001. godine. Još uvijek smo negdje drugdje, tražimo život koga nema, onaj život koji je nekad bio i koji se nikada ne može ponoviti. Polako, lagano, snagom povjetarca, škripe vrata Trebinja. Otvaraju se da prime one koji ga istinski vole. Mogu li se ikad širom otvoriti, biti kao nekad što su bila - vrata prave domaćinske kuće?      Odgovor je u nama, svima nama kojima se Trebinje piše mjestom rođenja, ili mjestom življenja. Ma koliko daleko od njega bili, sigurno je, pitate se stalno, svakog dana i po nekoliko puta. Možda pokušavate da prikrijete istinu, koja je, po pravilu, uvijek bolna? Možda nekad poželite da se dogodi čudo, da vam se umjesto mozga u glavama ugrade računari čiju bi memoriju tako lahko izbrisali? Ne vrijedi, ipak smo od krvi i mesa, ipak znamo ko smo i odakle smo. A to je, na koncu, najbitnije.      Lično ja, možda bi i zaboravio ko sam. možda bi se i prepustio nemirnoj rijeci koja me je povela prema pučini još nemirnijeg mora, ali, NE SMIJEM! Razloga je mnogo, puno više od sitog i nadmenog stomaka. A jedan od njih se zove i SRĐAN RADOV ALEKSIĆ.      NJEGOVA SMRT mi je samo rekla i pokazala gdje sam pripadao, gdje pripadam i gdje ću pripadati. Drugačije ne može biti.