I dok federalne i kantonalne vlasti u Sarajevu sa OHR-om uskladjuju zakone i stvaraju uvjete za povratak, dotle je u Republici Srpskoj u toku akcija "ostajte ovdje". Jer, odbjegle Sarajlije, koji su se skrasili u susjednom entitetu, jednostavno ne cekaju spremni na startu za ulijetanje u Sarajevo, kakav se utisak mogao steci na Konferenciji o povratku sto je prethodila donosenju Deklaracije. Stoga predstavnici Demokratske inicijative sarajevskih Srba i Koalicije za povratak intenzivno putuju po Republici Srpskoj i lobiraju kod odbjeglih Sarajlija da se vrate svojim kucama. Medjutim, cak ni oni, iako autenticni predstavnici srpskog naroda, ne samo da u nekim dijelovima Republike Srpske nemaju nikakvog uspjeha vec im u nekim mjestima, kada se tamo pojave, prijete i psuju. U Visegradu su cak izbjeglice imale embargo na davanje bilo kakvih izjava clanovima DISS-a, a u Bijeljini, gdje ima oko 6.000 Sarajlija, desila se klasicna kupovina srpskog birackog tijela bogatom zemljom i velikim bosnjackim kucama, tako da ovi vise i ne pomisljaju da se vrate u Sarajevo.

Pasji zivot

DISS je takodjer vec dva puta bio inicijator i organizator sastanaka sa Sarajlijama koje se sada nalaze u Trebinju. Prvi put, kada Deklaracija jos nije bila usvojena, delegacija DISS-a je nakon trosatnog razgovora mogla konstatirati da je veliki broj sarajevskih Srba zainteresiran za pravo ulaska u svoj posjed ali ne i za stvarni povratak u Sarajevo. Umjesto toga, iz "Udruzenja izbjeglo-raseljenih lica regije istocne Hercegovine", upucene su molbe za izgradnju montaznih objekata za izbjeglice, pomoc pri zaposljavanju, pomoc u novcu, garderobi, ogrjevu i slicno. Apel je upucen svim "ljudima dobre volje", ali u njemu - iako je navedeno da svi zive na rubu egzistencije, da su tamo na "privremenom boravku" bez prava na besplatno lijecenje i lijekove, bez mogucnosti da se zaposle - niko nije trazio pomoc pri povratku svojim domovima.

U Trebinju danas zivi oko 4.500 sarajevskih Srba. Samo jedan mali broj smjesten je u izbjeglickim centrima, gdje po 40 ljudi spava u jednoj prostoriji, dok oko 300 porodica zivi u privatnom smjestaju i placa kiriju po cijeni od 60 do 100 DEM. Odbjegle Sarajlije, za razliku od izbjeglica iz drugih krajeva, imaju svoje posebno udruzenje (Udruzenje raseljenih i izbjeglih sarajevskih Srba). Kako se broj zaposlenih sarajevskih Srba moze na prste izbrojati (iako Bozidar Vucurevic, donedavni gradonacelnik Trebinja, tvrdi da ih je dosta zaposleno i da svi imaju pravo na zaposlenje), oni svoje dane trose u Udruzenju igrajuci domine. Milan Tadic, sekretar Udruzenja, koji je do reintegracije Sarajeva zivio na Vrelu Bosne, veli da samo djeca i stariji od 60 godina primaju mjesecnu humanitarnu pomoc koja se sastoji od 12 kg brasna, pola litra ulja i pola kilograma graha, dok ostali zive od sverca cigaretama i prodaje sporeta, televizora i namjestaja koji su donijeli iz Sarajeva. U ovom Udruzenju, uostalom kao i bilo gdje drugo u Trebinju, nemoguce je saznati koliko se Srba prijavilo za povratak u Sarajevo. Sekretar Tadic tvrdi da su se sve odbjegle Sarajlije prijavili za povratak, ali sa namjerom da prodaju svoju imovinu i ponovo se vrate u Republiku Srpsku.

Medjutim, Sarajlije koji igraju domina tvrde da se oni nisu prijavili za povratak i uglavnom svi imaju strah od "tajnih spiskova" za Haag. Primjerice, Milan Tadic, covjek kojemu bi, logicno, glavna zadaca bila da kod izbjeglica podupire volju za povratak, nece da se vrati na Vrelo Bosne jer mu njegov stric nije htio ustupiti komad zemlje pa mu nije jasno "kako ce se sada dogovoriti sa nekim Sandzaklijom kada vec nije mogao sa rodjenim stricem". Osim toga, veli on: "Ja imam odgovornost prema svojoj djeci. Ako ih odvedem u Sarajevo, tamo ce ih Sandzaklije zaklati."

Nikola Durdjic iz Vogosce, i pored priznanja da u Trebinju zive pasji zivot, takodjer nece da se vrati jer "ne zeli da ponovo ratuje". Ni Goran Momic, koji je nekada zivio na Dobrinji III, nece da se vrati. Ljubo Berjan sa Ilidze, bar priznaje da ih je iz Sarajeva otjerao Momcilo Krajisnik, da je srpska vlast odnijela masine iz tvornica i narod natjerala da iza sebe pali stanove i kuce. Berjan zali sto su Srbi otisli iz Sarajeva, ali se ni on ne misli vratiti kuci, jer "tamo vise nema ni masina u tvornicama, ni namjestaja u kucama, ni srpske vlasti, ni srpske policije". Odbjeglica sa Alipasina Polja, koji se nakon pocetka agresije pridruzio Vojsci RS-a, ne zeli da se vrati jer se plasi tajnog haskog spiska...

Ko ce Srbima kupiti namjestaj?

Inace, broj prijavljenih za povratak u Sarajevo najvjerovatnije i ne postoji. Uredi za prijavljivanje povratnika uglavnom su pod budnim okom lokalnih vlasti, tako da se potencijalni povratnici ustrucavaju doci tamo i staviti na spisak, jer time automatski bivaju zigosani da rade kontra srpske stvari. Inace, kada govore u offu, neke izbjeglice priznaju da srpske vlasti vrse pritisak na njih da se ne vracaju, ili bolje receno, da se prave kao da ce se vratiti ali samo na onoliko vremena koliko im je potrebno da se docepaju "svoje" imovine, prodaju je i vrate se sa novcem u Republiku Srpsku. Zato i ne cudi sto su i prilikom druge posjete DISS-ovaca i celnika medjunarodne zajednice Trebinju, koji su se svojski trudili da im elaboriraju Deklaraciju i docaraju sve blagodeti koje im ona pruza, predstavnici izbjeglica najvise paznje posvetili zahtjevima da im se obezbijedi pristup dokumentaciji o imovini i otvaranju odjela Medjunarodne komisije za imovinske odnose i u istocnoj Hercegovini.

Ipak, ako odbjegle Sarajlije i pocnete ubjedjivati da bi se trebali vratiti (a zbog najavljenih sankcija Sarajlije ce jos i boga moliti da im se odbjegli Srbi vrate), oni ce vas prvo pitati ko ce im popraviti stanove, i naravno, pritom se nece ni trunke zastidjeti sto su te stanove uglavnom sami porusili, opustosili, zapalili... Kad im vec objasnite da ce im sve to obezbijediti medjunarodna zajednica, onda ce vas pitati: a ko ce im kupiti namjestaj, ko ce ih zaposliti, hoce li imati svoju policiju, svoju vlast, svoju opcinu... Jedna od izbjeglica, cija je kuca srusena, imala je cak i prijedlog da nadje donatora koji ce joj ponovo napraviti kucu, a onda ce ona otici, prodati je i vratiti se. Njima je, zapravo, malo to sto im Deklaracija obecava bezbjedan povratak i adaptirane stanove, pa jos traze da se u Kantonu Sarajevo promijeni vlast, da im se nekako dokaze da ce to biti bas tako kako oni hoce i da ce u policiji raditi Srbi.

Iznerviran insistiranjem na participaciji Srba u policiji, Goran Kapor, djelatnik DISS-a, nakon sto je objasnio da jedan broj Srba vec radi u policiji Kantona Sarajevo, rekao je: "Pa, kako mislite da Srbi budu u policiji ako se ne vratite?" A to sto oni nemaju posla ni u Trebinju, sto zive od danas do sutra, sto su zadnja rupa na svirali, nista je to naspram ideji o etnicki cistom prostoru, naspram namjeri da se osiromasi Federacija i novac odnese u Republiku Srpsku, da se konceptu multikulturalnosti zatre trag...

* * *

I dok se odbjegle Sarajlije smjesteni u Republici Srpskoj misle hoce li se ili nece vratiti u Sarajevo, istovremeno u Uredu ombdusmena stoji oko dvije hiljade zahtjeva nebosnjaka koji su se vec vratitli u Sarajevo ali im nisu vraceni i njihovi stanovi. Umjesto da ovim ljudima izadju u susret, jer su oni vec svojim dobrovoljnim povratkom, i prije nego je i odrzana Konferencija o Sarajevu, dali do znanja da zele zivjeti u ovom gradu, i ugrade ih u projekat Deklaracije, i dalje se insistira na povratku Sarajlija iz Republike Srpske i onih koji se nalaze u inozemstvu. Sto se tice nebosnjaka koji se trebaju vratiti iz inozemstva, oni ce svakako, pod pritiskom tamosnjih vlasti, morati otici iz tih zemalja, ali ostaje otvoreno pitanje hoce li se i oni htjeti vratiti u Sarajevo ili ce svoje putovanje kuci zavrsiti u Republici Srpskoj. Jer, zeleno svjetlo federalnih i sarajevskih vlasti za slobodan povratak u grad ovim ljudima, koji doduse nisu gledali TV Pale ali jesu imali usmena predanja izuzetno zestokog srpskog lobija u emigraciji, vjerovatno nece poluciti nimalo bolji rezultat od onog koji je trenutno na snazi u Republici Srpskoj.

Zasad je samo sigurno da u Sarajevo zeli da se vrati veliki broj odbjeglih Sarajlija koji se nalaze u SR Jugoslaviji, jer oni Milosevicu vise ne trebaju. Sarajlijama kojima svjetlija buducnost, od sada pa ubuduce, zavisi samo od povratnika, ne ostaje nista drugo nego da prema ovima pruze ruke i pozele da se oni, s obzirom da ih u SRJ nema 20.000, vrate sto prije i to, ako je ikako moguce, klonirani.